Činjenice govore da 40-60% ljudi sa insulinskom rezistencijom dođe u fazu predijabetesnog stanja, a gotovo 70% ljudi sa predijabetesnim stanjem razvije dijabetes tip 2. Zbog toga možemo reći da se radi o globalnoj epidemiji koja prati loše životne i prehrambene navike. Informacije o insulinskoj rezistenciji su lako dostupne, ali je i dalje mnogo zabluda i nedoumica vezanih za simptome, liječenje, ishranu, kao i sam gubitak kilograma. Zato smo se u nastavku osvrnuli na neke od najčešćih mitova i zabluda koji prate ovo stanje.
1. Da li je tačno: Napadi gladi nisu posledica insulinske rezistencije, sve je do tvoje discipline?
Napadi gladi su možda najčešći zanemareni znak koji može da upućuje na insulinsku rezistenciju, pa je važno naglasiti da se ne radi o pojavi koja je isključivo odraz manjka discipline i nemogućnosti odupiranja iskušenjima hrane. Pokazano je da hiperinsulinemija (visoke vrijednosti insulina), koju srećemo kod insulinske rezistencije, može dovesti do povećanog osećaja gladi, što se često manifestuje željom za namirnicama slatkog okusa, a može biti praćeno i osjećajem slabosti ili malaksalosti.
Kada napadi gladi mogu ukazivati na zdravstveni problem?
Karakteristično je da se ovi napadi gladi nerijetko javljaju baš u vremenskom razmaku od 1 do 3 sata nakon obroka, bez obzira što je obrok možda bio obilan i zasitan. Upravo to kod ljudi često izazove sumnju da nešto nije u redu sa njihovim organizmom, jer su relativno skoro imali obrok, a već osećaju glad. Ovaj podatak nikako ne bismo trebali zanemariti prilikom dijagnostikovanja problema.
Kako se potvrđuju poremećene vrijednosti inzulina?
Ako pogledamo vremenski interval od 60 i 120 minuta nakon obroka bogatog ugljenim hidratima ili nakon ispijanja tečnosti glukoze prilikom testiranja (OGTT), kod osoba sa insulinskom rezistencijom vrijednosti insulina mogu biti višestruko povišene, dok se kod zdrave osobe vrijednosti insulina 120 minuta nakon opterećenja glukozom obično vrate na približno početne vrijednosti. Dakle, test oralne tolerancije glukoze sa insulinemijom je obično metoda izbora.
Ukoliko vas zanima koje su to namirnice i obroci korisni i zdravi za suzbijanje napada gladi, više o tome pročitajte ovde.
2. Treba li verovati tvrdnji: Iznimno je teško izgubiti kilograme sa insulinskom rezistencijom?
Hiperinsulinemija koju srećemo kod insulinske rezistencije izaziva niz metaboličkih promena koje otežavaju sam proces gubitka kilograma, ali ne možemo reći da je gubitak kilograma sa insulinskom rezistencijom iznimno težak ili gotovo nemoguć proces. Važno je imati odgovarajući pristup.
Kako hiperinsulinemija otežava proces gubitka kilograma?
Posmatrajući ulogu insulina kroz uprošteni model, vidimo da je on hormon koji signalizuje našem telu da smo imali obrok, da smo iz hrane dobili energiju i omogućuje da je iskoristimo i uskladištimo kako bismo imali energiju u rezervi, jer naše telo ne zna kada će biti sljedeći obrok. Greška nastaje jer se insulin često posmatra samo kao hormon koji omogućuje da ćelije dobiju energiju nakon obroka, a zanemari se činjenica da podstiče i skladištenje iste.
Dakle, u trenucima kada su koncentracije insulina visoke (što je slučaj kod insulinske rezistencije), naše telo skladišti energiju u vidu glikogena ili masnog tkiva. Sve dok imamo visoke koncentracije insulina u krvotoku, blokirana je lipoliza, odnosno razgradnja masnog tkiva koje se ranije uskladištilo!
To znači da sama činjenica da unosimo manju količinu hrane, tačnije da smo u kalorijskom deficitu pomoću neke dijete, ne garantuje da će neminovno doći i do očekivanog gubitka kilograma. Zašto?
Sve dok imamo porast i skokove insulina naš metabolizam neće biti usmjeren na trošenje uskladištene energije u vidu glikogena i masnog tkiva, tačnije, neće doći do gubitka masnih naslaga i kilogrami će znatno teže opadati.
Mršavljenje uprkos insulinskoj rezistenciji – koji pristup odabrati?
Pristup tretmanu insulinske rezistencije bi trebao da bude multidisciplinaran. To znači da medikamentozna terapija može imati svoje mesto u lečenju, ali ipak dva glavna principa kojih se oboljeli trebaju pridržavati trebaju biti regulacija ishrane i uvođenje redovne fizičke aktivnosti, što dovodi do gubitka kilograma, a samim tim dolazi i do smanjenja šanse za razvoj drugih oboljenja.
Ove činjenice govore da hranu ne bismo trebali posmatrati isključivo kroz ‘’kalorijski model’’, jer 100 kalorija iz oraha nikada neće biti isto kao 100 kalorija iz čokoladice, iz razloga što ova dva unosa neće izazvati isti hormonalni odgovor u našem organizmu!
Upravo je to razlog što ishrana sa ograničenim unosom ugljenih hidrata, takozvana ‘’Low-carb’’ (LCHF) ishrana dobija sve više na značaju kod lečenja insulinske rezistencije, dijabetesa tipa 2 i nekih drugih oboljenja. Za pohvalu je što medicinska zajednica postaje otvorenija ka novim pristupima ishrani, te da ovakav pristup postaje priznat od strane mnogih nacionalnih medicinskih tela i dijabetoloških društava.
3. Istina ili zabluda: Metformin izaziva mnogo neželjenih dejstava i treba ga izbegavati?
Metformin (poznatiji kao Glucophage ili Siofor) je najčešće propisivani lek u medikamentoznom tretmanu insulinske rezistencije, a uz to je u velikom broju slučajeva prvi izbor za terapiju kod dijabetesa tip 2. Dakle, radi se o lijeku iz grupe bigvandina (oralnih antidijabetika) koji se upotrebljava decenijima unazad i lako možemo pronaći dostupne podatake o bezbjednosti, potencijalnim interakcijama i neželjenim dejstvima.
Čitajući takve podatke možemo sa sigurnošću reći da se radi o iznimno bezbijednom lijeku, koji u poređenju sa nekim drugim medikamentima nosi jako malo neželjenih efekata.
Kako pacijenti reaguju na korištenje metformina?
Uprkos podacima o bezbijednosti lijeka, rezultati sprovedene ankete među pacijentima pokazuju poprilično veliki procenat odustajanja ili samostalnog izbacivanja ovog lijeka u prvim danima ili sedmicama nakon uvodjenja terapije.
Kao glavni razlog odustajanja od terapije se navodi pojava gastrointestinalnih smetnji, obično pojave tečne stolice i nadutosti, stomačnih grčeva i mučnine. Kao drugi najčešći razlog odustajanja ispitanici navode da ne vide svrhu ili funkciju ovog lijeka ili da jednostavno zbog nemara isključe lek iz redovne upotrebe.
Šta ako pacijent stvarno primjeti probavne smetnje?
Ukoliko se ipak razviju gastointestinalne smetnje koje možete pripisati ovom lijeku, veoma je bitno da porazgovarate sa svojim ljekarom, jer postoje forme ovog lijeka sa produženim oslobađanjem, koje nose oznaku ‘’XR’’, te izazivaju znatno manje gastrointestinalnih tegoba.
Kako spriječiti prekidanje terapije i koja je funkcija metformina kao lijeka?
Prilikom propisivanja ovog lijeka pacijentu je potrebno objasniti kako on deluje, jer bez pojašnjenja mu neće biti jasna uloga ili svrha lijeka i samim tim će biti podložniji nemaru i preskakanju ili izbacivanju terapije.
Metformin deluje tako što smanjuje otpuštanje glukoze iz jetre, a takođe povećava perifernu osjetljivost tkiva na insulin i samim tim neće dovesti do povišenja vrijednosti šećera u krvi i hiperinsulinemije. Takođe, da bi se dodatno umanjile šanse za razvoj gastrointestinalnih tegoba, trebalo bi se početi sa najmanjom dozom i sa postupnim titriranjem doze lijeka, odnosno prilagođenim povećanjem terapije.
Većina pacijenata nema nikakve poteškoće sa uzimanjem ovog lijeka, no za svaki slučaj, da bi se smanjila mogućnost nastanka gastrointestinalnih tegoba, savjetuje se se da se ovaj lek uzima uz obrok.
