U svakodnevnom radu sa članovima nailazimo na trenutke kada zajedno slavimo uspjeh, ali se često borimo i sa krizama, sumnjama i strahovima.

Programi koje nudimo podrazumijevaju, osim promjene brojki na vagi i metru, promjenu navika koje su dovele klijenta u problem. „Nemam vremena!“, „Ne mogu drugačije od ovoga.“, „Drugi napreduju, a ja ne!“, samo su neka od objašnjenja koje čujemo već nakon stupanja na program.

Kako druženje odmiče i kako mozak nailazi na sukob starih navika i novih obrazaca ponašanja, susrećemo često i nerealne, ali i zanimljive izgovore koje ćemo metaforički predstaviti u nastavku teksta.

Jagode nemaju moć da izgovore „Pojedi me!“, pa se postavlja pitanje šta je onda klijenticu pozvalo iz kuhinje? Njena želja da zasladi, a uz to je i na programu koji daje određena ograničenja? Baš tako!

Iako u režimu ishrane nutricionista uvrsti zdrave slatkiše i voće, njen mozak je koristio staru naviku „Vidi jagodu! – Voliš je jer je slatka! – Pojedi je odmah!“. Sama ideja da postoji neki vid ograničenja čini želju za hranom još većom i pomaže joj da pobijedi nasuprot razuma.

Uz to, istraživanja pokazuju da se želja za kršenjem javlja baš zbog pomisli da smo na režimu koji je odabran kao „kazna“ za dosadašnje postupke, manjak kontrole, ljenost i lično.

Skočio i sam se sažvakao? Prije nego pomislimo da je u pitanju magija, pomenimo činjenicu da ljudsko ponašanje u početku biva usmjereno ka postizanju cilja. Vremenom, mozak poveže ponašanje sa kontekstom u kojem se izvodi, na primjer, ako smo navikli da na slavi nakon slanog menija pojedemo kolač, postaje nam nezamislivo da odemo na slavu i ne zasladimo.

Slična je veza jedenja kokica i odlaska u kino. U ovoj činjenici leži objašnjenje supermoći kolača koji je skočio u usta naše klijentice.

Uz to, sociokulturalni uticaj se ogleda i u propagiranju uživanja u hrani i prejedanju, dok se s druge strane obeshrabruje fizička aktivnost kao vid pomodarstva ili kao obaveza koja se nalazi na kraju spiska dnevnog planera. „Pojeo/la sam da ne uvrijedim domaćina.“, „Svi su gledali u mene, morao/la sam pojesti.“ su fraze koje nam pomažu da se prilagodimo uticaju okoline i da ne budemo drugačiji od drugih.

Ružno vrijeme može uticati na raspoloženje, ali ne postoji jasna veza između oblaka na nebu i obaveze da stavimo hranu u usta. Ono što predstavlja vezu između kiše, raspoloženja i hrane je objašnjeno činjenicom da je hrana momentalna nagrada u trenutku neprijatnih emocija koje stvaraju tenziju u našem tijelu.

Mozak zna da će ružno vrijeme proći, ali on želi što prije zadovoljiti tenziju i za to bira najbrži način. Hrana, naročito ona prepuna šećera, masti i aditiva prijatno djeluje na naša čula, jer kombinacija ugljenih hidrata i masti izaziva u našem mozgu lučenje neurotransmireta dopanima, koji je ključan u sistemu „nagrade i zadovoljstva“.

Svakim uzimanjem takvih namirnica mozak doživi prijatnost – zadovoljstvo i nagradu, što je sigurno potrebno osobi koja ne voli kišu i tmurno vrijeme.

Kršenje dnevnog reda umije izazvati bijes stanara zgrade, ali sama ideja uplate kućnog treninga podrazumijeva vježbanje u kući. Osim toga, u zgradi buku stvaraju kućanski aparati, dječija vriska i trčanje, renoviranje stana, druženje sa prijateljima, tako da sigurno niko ne bi zamjerio na treningu koji ima svega nekoliko, ili nema uopšte vježbe koje podrazumijevaju skakanje.

Situaciju da svoje zdravlje i cilj žrtvujemo u korist komšijskog mišljenja objašnjava podatak kako smo skloniji tražiti i prihvatati pozitivne informacije, a zanemarivati one koje nam u tom trenutku ne prijaju.

Pozitivna informacija u ovoj situaciji bi bila davanje važnosti poštovanju dnevnog reda, jer u suprotnom znači da moramo potrošiti energiju i pokrenuti se na trening, što tijelu kao kolektoru energije nije ugodno.

Mnogo kreativno i u krizi korisno objašnjenje, moramo priznati! No, zašto dolazi od ovakvih zaključaka? Zato što, po prirodi ljudskog razvoja u situacijama krize, prijetnje ili neugodnosti na scenu stupa sistem “Fight or flight” (“Borba ili bijeg)”.

Ili ćemo se sukobiti sa neprijateljem, ili pobjeći, ali šta kada je neprijatelj naša navika? Tada će odbrambeni sistem pomoći da potisnemo i racionalizujemo lošu naviku, istina, na loš način “Pa šta, ako sam mogao/la i ranije tako da jedem, mogu i sada!”, umjesto da se sukobimo sa neefikasnim obrascima ponašanja i potrošimo tjelesnu energiju u njihovoj promjeni.

Kako promijeniti loše navike?

Kada ste pročitali neke od stvarnih razloga smišljanja i korištenja izgovora, red je da vam damo neke smjernice kako da mijenjate svoje neadekvatne obrasce ponašanja:

1. Ne mijenjajte cilj, već vremenski rok – Ako vidite da postoji nešto što vas sprečava da smršate, nemojte odustati od cilja, već pomjerite rok za njegovo postizanje, jer tako sprečavate produbljivanje stare navike odustajanja.
2. Ne kritikujte sebe, već se pozovite na izazov – Umjesto da se krivite što kršite režim, pokušajte prepoznati uzročnike problema i pozvati sebe na izazov “Hajde da vidim koliko mi vremena treba da ovo savladam!”
3. Pametno birajte momentalnu nagradu – Umjesto da kažete “Kada izgubim 15kg nagradiću sebe nečim”, ugodite sebi svaki dan koji je ispraćen po režimu, ali tako da nagrada ne bude kršenje. Ako to ne učinite, mozak će vas navesti da se momentalno nagradite prvim slatkišem koji vam dođe pod ruku.
4. Jedno kršenje ne znači da vam “ nema pomoći ” – Studije pokazuju da je potrebno od 18 do 254 dana da se usvoje disciplina i neke nove navike, što zavisi od osobe do osobe. Dakle, budite uporni jer šansa za usvajanje novih navika sigurno postoji.

2865