Zaposlena sam i majka dvoje djece. Mlada sam postala majka, još ranije sam dobila prvi posao tako da, otkad sam završila srednju školu, svaki dan mi je prepun obaveza. Rijetko imam slobodnog vremena ili priliku da se opustim i radim nešto za sebe. Čim dođem s posla čekaju me obaveze oko kuće: kuvanje ručka, briga o djeci, čišćenje, peglanje…
Nakon toga sam uvijek iscrpljena i sposobna jedino da legnem u krevet kako bih prikupila snagu za novi krug sutradan i tako iz sedmice u sedmicu, iz godine u godinu.
Često su mi i djeca i muž govorili da ništa od toga nije bitno, da bi više voljeli da me vide kako radim nešto za sebe, uživam u slobodnom vremenu, nego što stalno isto radim. Iskreno, nikad mi to nije previše dopiralo do mozga, mislila sam da sve što radim i kako radim tako mora iako sam često razmišljala o slobodnom vremenu i o tome šta bih sve voljela da radim u tim trenucima.
Međutim, i kada mi se ukaže prilika za opuštanje i “vrijeme za sebe”, najčešće se završavalo ispraznim listanjem po telefonu ili gledanjem TV-a jer prosto nisam znala šta bih prije radila od svih onih stvari o kojima sam razmišljala dok sam bila u obavezama. Za svaku mi se činilo ili da nije pravi trenutak ili da imam premalo vremena ili nešto slično, zbog čega bih trebalo ponovo da je odložim. Na to sve, primjetila sam da osjećam sve veću nelagodu kada imam slobodnog vremena i kada mi svaki trenutak nije detaljno isplaniran. Imala sam osjećaj da sam u začaranom krugu: kada sam u obavezama maštam o tome šta ću raditi kada budem slobodna, a kada sam slobodna stvaram sebi pritisak oko izbora najbolje aktivnosti i na kraju ništa ne uradim. To me činilo jako tužnom, imala sam osjećaj da mi život prolazi samo u obavezama i nemogućnosti da uradim bilo šta drugo što bi me ispunjavalo.
U jednoj od takvih prilika sam slučajno naišla na Atika profil na Instagramu i kako sam se u većini objava pronašla, uvukle su me da ih izlistam gotovo sve i počnem redovno pratiti. Kada su objavili program za koji mi se činilo da bi mi mogao pomoći, odlučila sam da pokušam. Mislim da mi je novac uložen u taj program najbolja investicija u životu! Nikad se neću moći dovoljno zahvaliti divnom psihologu koji je radio sa mnom. Objasnila mi je da je moj problem zapravo relativno čest u današnje vrijeme kada pokušavamo što više stvari uraditi u danu i kada nam je svima najlakše posegnuti za telefonom kada ne znamo šta bismo drugo.
Na tako jednostavan a efikasan način me je postepeno učila kako da ponovo počnem da uživam u slobodnom vremenu i budem opuštena i ispunjenija. Davala mi je razne vježbice i zadatke kroz koje sam uspjevala da sve manje slobodnog vremena provodim na telefonu a ispunjavam sve više stvari o kojima sam maštala. Moja omiljena vježba, za koju mislim da mi je najviše i pomogla, je vježba sa teglicom. Psiholog mi je dao zadatak da svaki put kada sam u obavezama i uhvatim se da razmišljam o tome šta bih voljela da radim kada budem slobodna, to i zapišem na papirić i ubacim u tu teglicu. Zatim sam, kada imam slobodnog vremena, nasumično izvlačila papiriće i radila aktivnost koju izvučem. Tako se nisam dovodila u situaciju da sam bez ideja šta da radim ili da ne znam šta bih prije, a bilo mi je i zabavno iščekivanje onog šta ću izvući!
Naravno, ništa ne ide preko noći i idalje imam uspona i padova i situacija kada se osjećam bezvoljno za sve, ali sam jako zahvalna Atika psihologu i svima koji su radili sa mnom jer su mi otvorili oči i naučili me konkretnim koracima koje mogu poduzeti kada se osjećam beznadežno. Moram pomenuti i trenere čije su mi vježbe bile jedna od omiljenih aktivnosti, poslije njih sam se uvijek osjećala kao da sam puna energije za sve ostalo!
