Iskreno, nije mi uopšte bilo svejedno da prihvatim činjenicu da se obraćam nekome za pomoć. Supruga i ja smo bliski i dijelimo emocije jedno s drugim, što mi je budilo osjećaj krivice za traženje stručne osobe. Imao sam neke iracionalne misli koje su me ubijeđivaje da je izdajem na taj način. Ipak sam odlučio da se obratim Atika timu i krenem da radim na sebi, a supruga je to veoma podržala.

Svi u mom krugu ljudi su primijetili kako se drugačije ponašam, a i sam sam osjetio promjenu. Nisam bio siguran šta je u pitanju, i stalno sam bježao od unutrašnjih razgovora sa sobom tako što sam se tješio činjenicom da nema razloga za sve te emocije. Nisam htio sebi da priznam kako je u redu da se tako osjećam, ma šta god da mi se dešava u životu.

Trebalo mi je vremena da se otvorim psihologu, ali ona je tako lijepo pristupila da nisam ni shvatio kako već dijelim neke misli otvoreno.

Javio sam se zbog tuge i usamljenosti i kroz saradnju sa Atika timom, shvatio sam da je ključ mog problema odlazak moje kćerke u inostranstvo na studije.

Život mi se sveo na takoreći životarenje od i do godišnjeg odmora kada joj idemo u posjetu.

Kako su mi psiholozi u Atici objasnili, pristupili smo razvojnoj fazi u pravom trenutku. Pomogli su mi da shvatim da život ne može stati i biti na pauzi, već da uvidim koliko sam zapravo zanemario sebe i sopstveni život.

Stručnjaci su pristupili planiranju mojih obaveza koje će upotpuniti svakodnevicu a potom su mi pomogli da smanjim stres koji se akumuliran zbog zaostatka sa obavezama na koje je prethodno nisam mogao fokusirati.

Objasnili su mi da radom postižem pobuđivanje prirodnih resursa hormona sreće tako sam popravio raspoloženje. Postepeno sam primjećivao da sam i prije odlaska kćerke imao nakupljen stres i da sam zbog toga još više brinuo o tome kako će se onda snaći. Sada nastavljam život normalno i uživam u u samostalnom životu sa suprugom.

1348