Svaki dan sam satima tražila po ormaru šta da obučem i apsolutno ništa mi se nije dovoljno sviđalo. Svaki prijedlog koji bih iznijela na sastanku je za mene bio bezvrijedan i besmislen. Često sam i ćutala na tim sastancima. Prosto riječi nisu mogle da izađu iz mene. Ponekad čak nisam mogla ni e-mail da napišem, jer mi se činilo da nemam ništa pametno da kažem. Počela sam da izbjegavam obaveze na poslu.

Od kako sam upisala fakultet maštala sam da radim u jednoj firmi. Nisam mogla da se zamislim na nekom drugom radnom mjestu niti okruženju. Doslovno sam sanjala kako tamo odlazim na posao, kako sarađujem sa kolegama, kako bi izgledala moja kancelarija, kako se oblačim za radne dane…

To je stvarno bio posao mojih snova. Kada sam završila fakultet, prijavila sam se tamo na konkurs za novo radno mjesto i primili su me. S obzirom da sam bila dobar student, odmah su mi povjerili da vodim tim ljudi. Ispočetka sam bila izuzetno srećna i zahvalna na tako brzo povjerenoj odgovornosti. Sve mi je izgledalo nestvarno i nisam mogla povjerovati da se to baš meni dešava i da su u meni vidjeli potencijal.

Međutim, nisam mogla ni da pretpostavim kako će to početno uzbuđenje ekspresno da splasne. Odjednom mi je odlazak na posao prerastao u noćnu moru i strah koji se ne gasi. I dalje sam konstatno razmišljala o poslu, ali sada uopšte nisam bila uzbuđena – već prestravljena.

Dolazila sam kući veoma iscrpljena, tako da mi se život sveo isključivo na odlazak na posao i povratak kući. Vrijeme je prolazilo, a zadovoljstvo i zahvalnost na poslu iz snova su nestali. Nisam mogla da shvatim šta se dešava i nije mi bilo jasno zašto se to sve dešava. Kolege sa kojima radim su divni ljudi, obaveze koje imam su sve što najbolje znam da radim. Znala sam da moje znanje vrijedi, ali šta mi je pomagalo kada sam se bojala mišljenja drugih, to me je pratilo čim otvorim oči. Lijegala sam i budila se sa strahom da neći uspuniti očekivanja drugih.

Znala sam da moram potražiti uzrok svemu ovome i stati mu u kraj, jer nisam htjela da prokockam ovakvu priliku. Tako sam jedan dan, dok sam pokušavala da se izgubim na internetu i ne razmišljam o svojim problemima, naišla na reklamu za Atika online psihološki program i odlučila da se suočim sa njima. Nisam znala koji program mi odgovara, ali sam znala da mi je pomoć veoma potrebna i kroz konsultacije, divni Atika zaposleni, su mi pomogli pri odabiru.

Vratila sam samopouzdanje uz Atiku

Na početku programa Atika tim je radio sa mnom na prepoznavanju problema. Primijetila sam kako sam postepeno počela da izlazim iz zone komfora. Počelo je od odjeće, tako što sam odlučila da nosim samo ono u čemu mi je udobno, a ne ono što sam u svojoj glavi izrežirala kao pravilo. Shvatila sam da je sasvim u redu nositi šta god želim, bez da razmišljam o tome kako me drugi ljudi na osnovu odjeće doživljavaju. Najteže mi je bilo upravo to: osloboditi se mišljenja drugih ljudi.To je moj najveći problem. Kako su mi Atika psiholozi objasnili, ja sam zbog dugog maštanja o firmi, počela da je idealizujem i smatram savršenom, a to se preslikalo i na moja očekivanja od same sebe, jer da bih zaslužila to radno mjesto – moram biti savršena.

Svake sedmice programa radili smo postepeno na izlasku iz zone komfora. Nevjerovatno je kako sam i nakon 7 dana počela drugačije da razmišljam. Dosta su mi pomogli savjeti Atika nutricioniste, kao i jelovnik sa programa koji mi je pružio više energije da se izborim sa nelagodom koju osjećam.

Kada sam skrenula fokus sa svih stvari koje su me činile da se osjećam loše, ja sam postala nova osoba. Počela sam da se uključujem u razgovore, na sastancima sam bila najaktivnija, a nakon mjesec i po dana programa oformila sam još jedan tim u firmi. Stvarno sam osjetila promjenu.

Na kraju programa sam naučila da odjeća ne diktira moj identitet i od tada uopšte ne provodim toliko vremena razmišljajući o tome šta da obučem. Zamislite samo koliko mi je to vremena uštedilo.

1436