Imam problem! Volim da grlim ljude, a tek da me grle! No, imam još veći problem – ne umijem da grlim! Ne dam da me grle! Razumiješ li kakav problem imam?! Evo da ti objasnim slikovitije. Čekam susret sa najboljom prijateljicom, danima se nismo vidjele, a u međuvremenu se svašta izdešavalo, ma samo da je zagrlim…, a onda ona dolazi, širi ruke, a ja je obuhvatim oko struka jednom rukom i poljubim u obraz kao da nam je to treći susret danas, pa da po onom „treći put častiš“ idemo na kafu. Sva sreća da imamo mnogo kipućih tema za razgovor, pa brzo zaboravljam na fijasko moje nježnosti.

No, nije tu kraj mom problemu – dvadeset i pet mi je godina i ne umijem da plivam, a kamoli da ronim. Izgovor je mnogima, kao što je i meni bio, nejasan „da mi ne uđe voda u uši“. Idem na more, ali u vodu do ramena, od mene dosta!

I dalje imam problem – pišem, cijelu noć sklapam stihove ponesena emocijama i nakon što po nagovoru konačno sa nekim iskusnim podijelim iste, uslijedi komentar: „Nešto mi ovdje fali, dođeš do ruba i tu staneš, ne predaš se!“. U pravu je, znam sada i sva sreća pa nisam prekasno saznala, jer da jesam, ne biste čitali ove redove.

Ne umijem da se predam: Haljinu biram do grla zatvorenu i to ako baš moram, jer radije bih hlače. Omiljena boja mi je kraljevska ciklama, ali oblačim crno. Umijem da plešem, ali nikada solo. Obožavam sport, ali nisam htjela da radim fizičko. Na telefon se javljam, ali samo kada znam ko zove. Radim sa djecom, ali ne sjedam među njih – umiju da svi odjednom „zagrle tetu“. Neko mi se sviđa, ali se ne zaljubljujem. Želim da vodim ljubav, ali bez ljubavi. Plačem, ali samo u jastuk.

I baš jedno veče, plačem i zovem onu istu prijateljicu sa početka priče, pucam i po najdebljim šavovima, kažem da sam umorna i da mi treba zagrljaj. Pitam je da li je moguće da pored svega što imam ništa ne želim osim zagrljaja?! Pitam, osuđujući sebe onim zašto „Zašto ne umijem da zagrlim osobe koje volim?!“, a ona mi zbunjena i zabrinuta kaže „Možda zato što osobe koje voliš ne grle tebe?“.

Da, to je najbolji prijatelj, zna on nas bolje nego mi sami, samo ako želi da zna. Bilo je to samo konstataciono pitanje, možda i dugo čekani odgovor, ali je za mene bio zadatak čije sam rješenje tražila cijelu narednu noć. I mnogo narednih noći, sve vrijeme gušeći u sebi poriv da izađem iz sobe, da kucnem na susjedna vrata i pitam „Mama, tata, zašto me ne grlite?!“.

Ne znam čitaoče, da li si sada razumio kakav problem imam i kakav problem imaš možda i ti, ili ta osoba kraj tebe, ali evo da ti kažem malo jasnije. Zagrljaj roditelja je sigurna baza za dijete, mjesto iz kog izlazi kao mladunče medvjeda iz pećine da bi upoznalo život van nje i da bi upoznalo sebe. On je i mirna luka u koju se dijete vraća ili iz razloga što je uplašeno okolinom, ili iz razloga što je ozareno spoznajom novog svijeta i želi pohvalu roditelja za podvig koji je načinilo.

Ako si dijete, zagrli svog roditelja. Ako si roditelj, zagrli svoje dijete. Ako se umiješ predati zagrljaju umjećeš plivati, roniti, plesati, igrati, pisati, plakati. Umjećeš živjeti.

3610