Mama i tata su na poslu, sestra u školi, a ja stojim u hodniku i ne mogu se saviti da obujem patike koliko mi je muka. Osjećam strah i počinjem da plačem čim pomislim da ću otvoriti vrata, kao da je tamo lav koji će me pojesti. Ne lav, već užarena lava koja guta svijet.

Provalija anksioznosti i život na konopcu između dvije planine

I tako, ne želim da idem u školu, ne želim da idem spavati, niti da ostanem sama u kući iako je dan. Bilo je više simptoma koji jesu anskioznost, nego onih koji nisu. Nažalost, onih perioda kada nije bilo pristutne anksioznosti bilo je dosta manje.

Iz perioda osnovne škole ne pamtim drugare, ne pamtim izlete, već strah, bojazan da napustim kuću i da se vratim kući. A zašto? Jer sam svoju anksioznost nosila u sebi. Moji strahovi su se krili u mojoj glavi, željela sam da mama i tata stalno budu sa mnom, pa čak mi i to nije bilo dovoljno, jer sam bila dovoljno velika da sam znala da će jednog dana mama i tata otići zauvijek.

Provalija anksioznosti i život na konopcu između dvije planine

A kako je anksioznost podmukla stvar, govori činjenica da kada bi me roditelji stavili pred sebe i pitali čega se bojim, ja bih plakala, klimala glavom i govorila: „Ne znam… Ničega.“. Ili ne bih rekla ništa. Kako onda i da mi povjeruju da mi je stvarno nešto, kada nisam prijavila nikakav problem, prijetnju ili strah. Nisam imala dovoljno riječi. Možda ih je ipak bilo previše, ali su bile razbacane, pa između njih nije bilo nekog reda. Kako da im objasnim šta i gdje osjećam, šta mislim i čega se bojim? Umjesto straha od rastanka sa njima pred spavanje, rekla bih da se bojim noći. Umjesto straha od odlaska u školu, rekla bih da se bojim škole. Umjesto straha od kašnjenja, rekla bih da se bojim trčanja… No, to je anskioznost, ona u našoj glavi nema pravu riječ, ona nema pojavni oblik, ali je stalno prisutna.

Kako je ona djelovala na mene, kakve je posljedice ostavila na moj stomak i želudac, na moje strpljenje i odluke, to je ono što ću u sebi nositi cijeli život i što je dio mene. I to nije strašno! Da, život na konopcu razapetom između dvije planine, sa provalijom između, donio je strah od predavanja. Sada vidim da se trebalo predati planini zagrljaja roditelja, znanju stručnjaka, ili propasti u provaliju zvanu anksioznost, samo da se ta muka već jednom završi!

A gdje sam završila? Hodajući po konopcu, pekući se na laganoj vatri, prešla sam na drugu planinu. Tamo izgradila svoj svijet, svoje vrijednosti i načine ponašanja, svoju karijeru i ono što jesam. Na toj planini i dalje živim, opekotine i dalje nosim, one su temelj mog doma. Radeći ono što volim i radeći na sebi, čitajući i učeći u svom svijetu, prihvatam sebe kao takvu, ne želim biti druga ja i malo kada sam u zoni komfora. Anksioznost i ambicioznost su na vagi, a ključ je u balansu tasova, gdje anksioznost guta ambicioznost, a ambicionost jede anksioznost, dok jedna bez druge ne mogu.

Provalija anksioznosti i život na konopcu između dvije planine

Naravno, ne morate ići mojim putem! Ja bih iz ove perspektive birala hodanje po konopcu uz podršku, sigurnost i zagrljaj drugog, ali eto, tada nisam. Zato vi odaberite lakši put i pređite na sigurnu planinu gdje ćete graditi sebe i svoj dom!

1276