Da li ste se ikada potrudili, dali svoj maksimum, bili srećni zbog toga i na kraju vam je druga strana rekla “Možeš ti to i bolje”? Još gore od toga je situacija kada ste zbog neke svoje osobine ili stava osjetili podsmijeh, pogled osude i odbacivanja. Kakvo god iskustvo bilo, sigurno je da ste se nakon njega upitali „Koliko ja zapravo vrijedim?“

Poznajući sebe ili ljude iz vaše okoline, sigurno ste mogli primjetiti kako postoje ljudi kojima “sve ide od ruke”, koji plijene svojim sposobnostima i spremnošću da se izbore sa svakom situacijom. No, sve više je onih koji se pred problemom uplaše, posumnjaju u sebe, odustanu od promjene, u startu sebi potpišu negativan ishod. Gdje se, zapravo, krije uzrok ovih razlika?

Nema sumnje da na naše samopouzdanje i kompetentnost utiču i osobine ličnosti, iskustvo, odgoj, temperament, okolina, trenutni uslovi u kojima živimo. Uticaj je, dakle, spolja i iznutra, tako da ne postoje dvije osobe koje bi postupile na isti način, ali zato i te kako postoji jedna strana koja “uvijek pobjeđuje” i ona koja ostaje potištena jer joj “ništa ne ide od ruke” i jer uvijek gubi.

Da bismo samo ukratko pomenuli moguće uzročnike manjka kompetentosti i samopouzdanja koji se u konačnici manifestuju traženjem odobrenja i potvrde od strane drugih ljudi, pročitajte test u nastavku.

Zašto tražimo odobrenja od drugih?

1. „Nemoj ti, ja ću!“; Nije dobro tako, možeš ti to bolje“; „Dobro je, ali ja bih ovako, poslušaj me!“. Kada ste mali i kada upoznajte svijet, pa se suočavate po prvi put sa nekim izazovom, normalno je da ćete osjetiti dozu straha i neizvjesnosti, te da ćete poželjeti da neko drugi umjesto vas otkloni tu neugodnost i riješi problem. Ako je okolina takva, pa vam umjesto pomoći i podrške ponudi konkretno rješenje problema, spriječi vas izlaganja izazovu i napuštanju zone komfora, ili vam ponudi, kao šlag na tortu, neki od ovih komentara, učiniće vam tzv. “magareću uslugu”.

Svaki naredni put kada se suočite sa izazovom, osjetićete nesposobnost da se sami izborite sa njim i imaćete strah od pogrešne odluke. Kao manje preplavljujuće rješenje ćete birati traženje pomoći i odobrenja od drugih, što će vremenom, sve više, umanjivati osjećaj samopouzdanja i kompetentnosti.

Zašto tražimo odobrenja od drugih?

2. Ideali društvenih mreža – ako nemaš profil, kao da ne postojiš! U svijetu rapidno raste broj ljudi koji prave profile na društvenim mrežama i tamo dijele sadržaje iz svog privatnog života. Osim što ima korisne strane (održavanje kontakta, video pozivi, kupovina-prodaja itd.) društvene mreže izazivaju sve veću socijalnu zavisnost, naročito na populaciji mladih.

Broj lajkova je mjera ljepote i poželjosti, broj prijatelja i pratilaca je znak popularnosti i „bitnosti“. Istraživanja pokazuju da mladi sve više koriste društvene mreže kako bi bili „u trendu“ i da biraju riječi, opise i fotografije koje ih mogu predstaviti u boljem svjetlu. Istovremeno, dok teže biti drugačiji od drugih, paradoksalno postaju isti kao stotine vršnjaka koji teže istoj stvari. Forsiranje unikatnosti na kraju rezultuje konformizmom na društvenim mrežama, u kojem svi liče jedni na druge i u kojem svoju vrijednost i prihvaćenost potvrđuju „sviđanjem“ i komentarima drugih, odakle dolazi potreba za odobravanjem i veličanjem sopstvenih sposobnosti i osobina u očima drugih.

Zašto tražimo odobrenja od drugih?

3. Još jedan razlog slabijeg samopouzdanja i pretjeranog traženja odobrenja drugih može biti loše iskustvo sa kojim smo se nekada ranije susreli. Generalno, neprijatna iskustva u djetinjstvu povezana su sa većim šansama da u kasnijoj dobi dođe do ispoljavanja nekih mentalnih poteškoća i problema u prilagođavanju okolini, a ovakve posljedice se posebno ispoljavaju u periodu adolescencije, ali i u kasnijim životnim fazama kada se mogu pojaviti okidači koji će pobuditi neprikladne emocije, stavove i obrasce ponašanja.

Jasno je da loša iskustva sa sobom nose dozu nepovjerenja, manjka samopouzdanosti i slabije sposobosti da se nosimo samostalno sa životnim izazovima, te da budemo manje zadovoljni kvalitetom sopstvenih odluka.

Kada sve ovo znamo, jasno je da niko nije „svemoćan“, niti „nemoćan“ zato što je to lako odlučio i preko noći se odredio za jedan od ova dva načina postupanja. Sredina, između ove dvije krajnosti bi bila da se ugledamo na one koji „mogu sve“ i da poželimo i mi da se mijenjamo, te da za takvu promjenu potražimo podršku stručnih osoba koje će nam pomoći da otkrijemo uzroke, kako bismo se mijenjali iz temelja.

1715